Komentar Milutina Simovića, predsjednika Kluba poslanika DPS
Ovih dana Vlada Crne Gore uručila je oštar protest Vladi Srbije zbog ocjena u podnesku Evropskom sudu za ljudska prava koje zadiru u unutrašnja pitanja Crne Gore. Reklo bi se, aktuelna tema. Međutim, niti je aktuelna niti tu ima ništa novo.
Ovo je bio neposredan povod da još jednom pogledam Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu, koju je Vlada Srbije usvojila u januaru ove godine.
Podsjetimo da je Vlada Srbije povukla tu odluku pa zatim nešto i mijenjala početkom marta, nakon opravdanih reakcija tamošnje javnosti, državnih organa iz regiona, a izvjesno i zbog preporuka međunarodnih subjekata. Odluka je povučena zbog očiglednog miješanja u unutrašnji pravni poredak i narušavanja temeljnih principa dobrosusjedstva.
Jasno je da je povlačenje bilo samo formalni gest i da ta odluka nije bila iskrena. Ne treba biti posebno analitičan i uočiti da se ti specifični ciljevi iz Strategije za Crnu Goru veoma dosljedno poštuju i sprovode.
Upravo ovih dana dobijamo novi dokaz. Takvih dokaza je bilo i u prethodnim mjesecima koji su svoje ishodište i uporište, takođe, nalazili u toj Strategiji. U odnosu na ovu aktuelnu temu Srbija je upravo postupila kako je zapisano u tom dokumentu.
Podsjetimo se da je u Strategiji zapisano:
„Republika Srbija daje podršku:
- restituciji oduzete imovine građanima srpske nacionalnosti, srpskim udruženjima i institucijama (banke, štedionice, kulturno-prosvetna društva), kao i Srpskoj pravoslavnoj crkvi;
- obnovi sakralnog nasleđa srpskog naroda;
- razvoju prosvetne oblasti i Srpske pravoslavne crkve (bogoslovije, gimnazije, osnovne škole, obdaništa, itd).
Ministarstvo vera trebalo bi da nastavi finansiranje i brigu o sveštenstvu i monaštvu radi njihove duhovne misije u funkciji očuvanja nacionalnog identiteta, pružanja pomoći verskim, kulturnim i obrazovnim ustanovama, izdavačkim projektima, radio i TV stanicama i obnovi i sanaciji sakralnih objekata (obnova sakralnog nasleđa srpskog naroda).“
Ova Strategija, koja je danas na snazi i očigledno obavezujuća za državne organe Republike Srbije ima sličnu matricu kao Garašaninovo načertanije iz 1884. godine, kao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. godine. Sličan rukopis, slična logika, slična ideologija, bez obzira na toliku vremensku distancu (1884-2011. odnosno XIX - XXI vijek).
I ovo sve u vremenu kada je za očekivati da se teži nekim savremenijim programskim ciljevima i načelima, u vremenu kada je jačanje dobrosusjedskih odnosa važna preporuka za evropske integracije.
Ovih dana povodom aktuelne teme postavlja se, kao „ključno“, pitanje da li se u ovom sporu Srbija pojavljuje kao prijatelj Suda ili je pozvana da interveniše, odnosno da se uključi u spor.
Prije svega, očigledno je da se Srbija pojavljuje u sporu kao izraz dosljednog sprovođenja sopstvene Strategije koju je tobože proglasila ništavnom.
Iz Srbije se uporno ponavlja da je Srbija prijatelj Suda iz Strazbura. A šta onda dođe Crnoj Gori?
Pravni stručnjaci kažu da se po evropskoj konvenciji učesće Srbije označava kao „intervencija treće strane“. To bi se moglo i ovako razumjeti: da će država Srbija da interveniše u sporu dvije strane – SPC i države Crne Gore. Nije teško pretpostaviti za čiju će korist intervenisati. Prijateljski nema šta. Hoće da bude: i prijatelj Suda; i hoće da interveniše; i hoće da se uključi u spor iznošenjem proizvoljnih istorijskih fakata (već viđeno – zar ne?), ugrožavajući slobodu vjeroispovjesti, ugrožavajuću ljudska prava i to sve pred Sudom za ljudska prava; i hoće da bude prijatelj Crnoj Gori. Prijateljski i evropski.
Malo je što su tom Strategijom povrijedili Povelju Ujedinjenih nacija, zbog namjere uređivanja pravnog poretka susjednih država, a sada idu i dalje i ocjenjuju ugovor Crne Gore i Vatikana kao suverene države i centra rimokatoličke crkve.
No ipak, nadam se da će ovo biti samo jedna epizoda sa kraćim trajanjem, problem koji će se brzo prevazići, a posebno sviješću da je ovo vrijeme kada svi treba da dajemo doprinos za jačanje regionalne saradnje, jačajući dobrosusjedske odnose, kada energiju treba trošiti na jačanje ekonomskih, kulturnih i drugih odnosa. To će biti najbolji odgovor i glas koji se šalje iz regiona, regiona koji ima zajedničke integracione ciljeve i što je u konačnom i želja i interes i potreba svih građana naših država.
A kakav je odnos Crne Gore prema regionalnoj saradnji, ovoj i civilizacijskoj i evropskoj obavezi, najbolje govori jedan od zaključaka iz Deklaracije koja je usvojena 4. oktobra ove godine na trećem zajedničkom Parlamentarnom odboru za stabilizaciju i pridruživanje EU i Crne Gore u Briselu u kojoj se kaže: „Pozdravljamo dugotrajne napore koje Crna Gora ulaže u stabilizaciju prilika u regionu; pohvaljujući činjenicu da je Crna Gora posvećena očuvanju dobrih odnosa sa susjednim zemljama“.
Iskreno želim da ova ista preporuka bude upućena Srbiji na zajedničkom Parlamentarnom odboru EU i Srbije, koji će se konstituisati kada postane kandidat za članstvo u EU. Iskreno i želim da Srbija status kandidata dobije u decembru.
Sve to zajedno doprinijeće dobru svih građana Srbije, dobru cijelog regiona, njegovoj stabilnosti, rastu regionalne konkurentnosti ne samo integracione već i ekonomske. To je posebno važno sa aspekta zainteresovanosti stranih investitora, pojedinačno za svaku državu, čiju percepciju često opredjeljuje situacija u regionu. Sjetimo se Hesea koji je rekao: „Gdje se prijateljski putevi slivaju, tu cio svijet izgleda kao zavičaj“.
Logika stvari nameće zaključak: da bi se bio prijatelj sebi i svojoj državi, prijatelj evropskim institucijama, pa i evropskom Sudu, prijatelj Evropi mora se biti i prijatelj svojim susjedima.
Naša zajednička obaveza je da jezik prijateljstva svakodnevno obogaćujemo ne samo riječima već i konkretnim djelima. Moraju se dodatno ojačati temelji prijateljstva Crne Gore i Srbije, znajući da ih moramo učvršćivati, i u sadašnjosti i u budućnosti, poštujući i podsjećajući se lekcija koje nas je istorija naučila.
Zbog toga, budimo prijatelji jedni drugima, a onda ćemo biti i prijatelji i Evropskog suda i prijatelji Evrope.