DPS

  • Facebook Page: 178671462179370
  • Twitter: DPSCrneGore
  • YouTube: sigurnoDPS
  • External Link: dps.me/index.php?format=feed&type=atom

Blog Uroša Andrijaševića: Ko je stvarni pobjednik izbora

Uros_AndrijasevicAutorski tekst Uroša Andrijaševića, saradnika u nastavi na Fakultetu za državne i evropske studije i člana Komisije Glavnog odbora DPS za razvoj i promociju demokratskog društva i vladavinu prava

 

''Jednom u životu digni bijelu zastavu i prihvati to kao svoju pobjedu...''

 

Crnogorska (izborna) groteska prethodne neđelje poprimila je, čini se, obrise kao nikada do sad. Za razliku od svojevrsnog balkanskog fenomena glorifikacije poraza stoljećima već unazad, u Crnoj Gori takva praksa se primjenjuje nešto duže od dvadeset godina, od uvođenja višestranačkog političkog sistema. Istini na volju, fenomen je prisutan (za sada) samo u političkoj sferi.

 

Polazeći od osnovne definicije izbora (postupak povjeravanja vršenja vlasti predstavničkom tijelu od strane naroda - birača), nedvosmisleno je da je stvarni pobjednik izbora Koalicija Evropska Crna Gora; naročito ako uzmemo u obzir sami smisao učešća u izbornoj trci - vršenje vlasti. Ukoliko, recimo,  primijenimo analogiju na (odlučujuću) fudbalsku utakmicu, bez obzira na to da li je pobjeda ostvarena u regularnom vremenu ili u produžecima, sa ili bez pomoći igrača sa klupe, pamti se finalni trenutak: pehar u rukama kapitena pobjedničke ekipe. A pehar će, i nakon završetka ove utakmice, biti u rukama DPS-a i Koalicije Evropska Crna Gora.

 

Pobjeda je, na sreću po demokratiju u Crnoj Gori, multidimenzionalna. Svoje glasove Koaliciji Evropska Crna Gora, povjerili su GRAĐANI Crne Gore: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi…

 

Svakako, pred Koalicijom je i dodatna odgovornost, ukoliko smo svjesni činjenice da su vladajuće strukture, na gotovo svim izborima u regionu i Evropi u posljednje tri godine doživjele krah. Manje ili više uspješno, Vlade svih zemalja čine sve što je u njihovoj moći da uticaj ekonomske krize ublaže. Građani, na koje se ta kriza, u krajnjoj instanci, najviše reflektuje, ne vide prave krivce, već krivicu pripisuju (gotovo uvijek) svojoj vladi. Rezon je donekle i očekivan, iako nije potpuno ispravan. Dok god se takva percepcija građana manifestujuje kroz izbore, normalno je da oni koji, u vrijeme krize, čine vlast, gube povjerenje. Uzimajući to u obzir, rezultat koji je Koalicija predvođena DPS-om napravila je više od velikog uspjeha i ko to ne razumije ili politički nije pismen, ili, jednostavno, neće da razumije.

 

Pobjeda DPS-a i Koalicije Evropska Crna Gora, u trenucima globalnih ekonomskih previranja i diskriminatorskog odnosa najtiražnijih i najčitanijih medija u Crnoj Gori, time dodatno dobija na značaju. Izbori su poslali jasnu poruku – Crna Gora je politički stabilno tlo.

 

Nejasni su, međutim, motivi koji opozicione prvake opredjeljuju za kontinuirano predstavljanje iskrivljene slike rezultata izbora. Nametanjem prilično improvizovane interpretacije izbornog rezultata svom auditorijumu, nesebičnu podršku u režiranju takve lažne predstave pruža im dobar dio crnogorskih medija.

 

Analizirajući izbore kroz vrednovanje rezultata vlasti koju je prethodna parlamentarna većina formirala, nameće se činjenica da su partije i koalicije koje pripadaju toj većini osvojile oko 52% glasova, odnosno skoro 56% mandata. Dakle, onima koji su do sada predstavljali parlamentarnu većinu, birači su potvrdili povjerenje, ponovo u mjeri apsolutne većine. Ukoliko se, na kraju, izborni poraz definiše kao nemogućnost formiranja vlasti, ili bar učešća u istoj, kome je, i zbog čega, interes da još jedan u nizu poraza opozicije presvlači u kostim pobjede? Iole objektivnom posmatraču političkih prilika nakon izbora u Crnoj Gori, u najmanju ruku je komično kada se ovakvi rezultati tumače kao slabljenje koalicije predvođene DPS-om. Dovoljno je samo pogledati konačnu rang listu po kojoj Koalicija ima dvostruko više glasova od drugoplasiranog, i gotovo jednako u zbiru glasova svih preostalih lista zajedno.

 

U odsustvu lažne skromnosti - bez sumnje u sopstvenu kreativnost i maštu, prosto mi  je nezamislivo da se u osvit sedme novembarske zore u Sjedinjenim Američkim Državama raduju u oba tabora. Utješnu nagradu za poraženog u duelu Obama-Romni trebalo bi obezbijediti studijskom posjetom jednoj od najmlađih zemalja na brdovitom Balkanu - crnogorskoj zemlji čuda, u kojoj su svi pobjednici.

 

Paradoksalno, pobjednicima na izborima predstavljaju se oni koji udruženi u političku grupaciju militarističkog prizvuka imaju polovinu poslaničkih mandata u odnosu na Koaliciju Evropska Crna Gora! Kakav bi fijasko, dijela Demokratskog fronta oličenog u euforičnim predstavnicima PZP-a, bio da su samo smogli hrabrosti za samostalan nastup na izborima! Doduše, kreativnim tumačenjem pojma pobjede, vjerovatno su došli do zaključka da su upravo oni nakon izbora pobjednici, uzimajući u obzir da bi (p)ostali samo djelić političke istorije da nije bilo slamke spasa, pristupanjem Frontu.

 

Udruženi sa partnerima koji sopstveni demokratski kapacitet potvrđuju umetanjem nacionalnog (srpskog) prefiksa demokratiji u imenu stranke, nijesu realno unaprijedili povjerenje građana u ispravnost svoje politike. Preuzevši tada rasute glasove od dvije srpske liste,  uz glasove retrogradnog krila SNP-a sa ovih izbora, kao i neznatan procenat novih glasača, doprinijeli su u mjeri samo još jednog u nizu sopstvenih izbornih poraza.

 

Pozitivna Crna Gora je (ne)nadano  u dilemi kome da ispostavi fakturu za svoju ‘’pobjedu’’. Neodlučnost, a ponajviše neiskrenost, u crnogorskim političkim uslovima se, provjereno, vraćaju kao bumerang. Ni jedno ni drugo nijesu, niti su ikada bili, komponenta mentaliteta Crnogoraca, naročito ne građana Prijestonice, đe je Pozitivna Crna Gora procentualno ostvarila svoj najbolji rezultat. Pokušaj pridobijanja povjerenja crnogorskih glasača na fonu novih lica i ‘’mladosti’’ djelimično je bio uspješan na ovim izborima. Tridesetak hiljada glasova, više od svega, zahtijevaju odgovor na pitanje: kome, i za rad čega su u stvari ti glasovi povjereni?! Plenarna sala Skupštine Crne Gore, u nedostatku futurističke tehničke opremljenosti, ne ostavlja mogućnost za lebdenje, tako da će poslanici Pozitivne Crne Gore biti primorani da se odluče ''kom carstvu se prikloniti''. U suprotnom, agrum iz šake lidera Pozitivne, baš kao i sama stranka, degradiraće u ''clockwork orange'' (stari kokni žargonski izraz za nešto što ne postoji). Nažalost, nemamo Kjubrika da to ekranizuje.

 

U pogubnost percepcije neodlučnosti u glavama crnogorskih građana uvjerili su se u (sadašnjem) Pokretu za promjene, kad su uoči svijetle majske zore 2006. godine u nedostatku hrabrosti odbili da udare sopstveni pečat najznačajnijoj crnogorskoj pobjedi u 21. vijeku. Ovako, skupa sa svojim partnerima iz NOVA-e, nemaju razloga da brinu o svojim mjestima u skupštinskoj sali -  i dalje će zauzimati pozicije za poražene u izbornoj utakmici. Uvijek spremni da odgovore na sva pitanja, ovog puta teško da će uspjeti da objasne svojim glasačima kako je moguće da već desetak godina ''pobjeđuju'' na izborima, a nikako da vrše vlast?!

 

Na talasu ostvarenog izbornog rezultata, euforija se uselila i u redove nacionalnih stranaka. Neumjereno jačanje jedne nacionalne stranke, po pravilu, uzrokuje jačanje i formiranje drugih, te donekle otvara vrata nacionalizmu. Doživljavajući Crnu Goru stvarnom, građanskom državom, lišenom nacionalističkih avantura, priznajem da (mi) nije jednostavno u današnjim uslovima ne podsjetiti se Kišove opservacije nacionalizma: ''Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.’’


Činjenica da smo na nedavno završenim Olimpijskim igrama imali najviše sportista po glavi stanovnika, služila nam je na ponos. Pored toga, računajući sve stvarne i fiktivne pobjednike na Parlamentarnim izborima, vjerovatno da smo zasijenili i rekorde Feliksa Baumgartnera. Vjerujem da će Feliks, nakon prošlonedjeljinih crnogorskih pobjedničkih proslava, u deficitu motivacije, još jednom preispitati sopstvenu želju za narednim obaranjem rekorda.

 

Čudno je, istovremeno i fascinantno, nešto u našem crnogorskom biću što nas sputava u činu priznavanja poraza, bez obzira na činjenice, bez obzira na brojke. Momenti neprihvatanja poraza i ponosnog prkošenja istom vjerovatno da su nas održali kroz stoljeća burne istorije. Međutim, rijetko kad nam je bastalo da negiramo pobjedu drugog. Uprkos sramotnom ''dijeljenju pravde'' na finalnom meču Olimpijskih igara u Londonu, crnogorske rukometašice su posljednjim djelićima snage i ponosa, i prije isteka regularnog vremena, pozdravile ne poraz, već svojevrsnu sopstvenu pobjedu. ‘’O najmanji od naroda! Tvrda stijeno tvrđeg kraja!’’

 

Sve dok dokazani gubitnici u političkim utakmicama u Crnoj Gori ne budu kadri da ''u svakom porazu vide dio slobode'', dok god se porazi opozicije grlatije i ponosnije slave od pobjeda stvarnih pobjednika, oni ''nikad neće stići, nikad, na vrijeme.''

Dodaj kometar


Sigurnosni kod
Osvježi